Natjerati djecu zatvorenu u svoje domove da rade je oblik ropstva

Predmet CN i V. protiv Francuske od 11. oktobra 2012. odnosi se na dvije sestre iz Burundija koje su doputovale u Francusku 1995. godine i povjerene članu svoje uže porodice, budući da su bile maloljetne u vrijeme događaja. Čim su došli, domaćini su ih smjestili u podrum kuće i tjerali da obavljaju sve kućne i kućne poslove i prema njima se ponašali nepoštovano. Upozorene, socijalna služba je sprovela istragu o njihovom slučaju, a par koji ih je doveo u ropstvo osuđen je 2007. od strane krivičnog suda u Nantu. Međutim, Apelacioni sud u Versaju oslobodio je muža i osudio ženu na krivičnu novčanu kaznu od 1.500 evra i da žrtvama isplati simboličan 1 evro kao odštetu i kamatu za nadoknadu moralne štete. Pošto je odbačena kasaciona žalba tužilaca, oni su se obratili Evropskom sudu. Prije svega, primjećuje da je u suštini prvi podnosilac predstavke, koji nije imao nikakvu školu, bio prisiljen da neumorno radi i obavlja sve vrste kućnih poslova ; druga se školovala samo povremeno pomagala sestri. Stoga, treba napomenuti da se samo prvi podnosilac predstavke može žaliti na osnovu člana 4. Konvencije. Sud primjećuje da " servitude predstavlja posebnu kvalifikaciju prisilnog ili obaveznog rada ili, drugim riječima, prisilnog ili obaveznog rada "_cc781905-5cde-3194-3194-3194-3194-3194-3194-3194-60bbd58-19bb38-10bbc-10bbd58-10bbd58-100b38-10bbd58 136bad5cf58d_”. U ovom slučaju, osnovni element koji razlikuje ropski rad od prinudnog ili obaveznog rada, u smislu člana 4. Konvencije, jeste osjećaj žrtava da je njihovo stanje nepromjenjivo i da se situacija vjerovatno neće promijeniti. S tim u vezi, dovoljno je da se ovaj osjećaj zasniva na objektivnim elementima koje izazivaju ili održavaju izvršioci radnji ”. Shodno tome, s obzirom na to da je prva podnositeljica predstavke vjerovala da je ovisna o porodici domaćina i da se bojala da će biti vraćena u svoju zemlju ako im se ne pokori, mora se zaključiti da je držana u ropstvu. Sa svoje strane, tužena država je imala, s jedne strane, pozitivnu obavezu da efikasno istraži činjenice i, s druge strane, da kazni odgovorne za ove radnje. Dakle, došlo je do povrede člana 4. Konvencije.

Slučaj CN protiv Rauyame-Uni od 13. oktobra 2013. godine pokrenula je žena iz Ugande koja je stigla u Ujedinjeno Kraljevstvo 2002. godine uz pomoć svog rođaka koji joj je dostavio lažne dokumente. Našla je posao kod jednog para koji ju je tjerao da radi danonoćno, a platu joj je isplaćivao posrednik koji joj je našao ovaj posao, koji joj je plaćao postotak. Podnijela je prijavu policiji zbog ropstva i prisilnog rada, ali je slučaj odbačen. Pošto sve njene žalbe nisu uspjele na nacionalnom nivou, podnositeljica predstavke se obratila Evropskom sudu, pozivajući se na član 4. Konvencije. Sud smatra da britanski zakon koji je tada bio na snazi nije dopuštao direktno kažnjavanje ropstva ili ropstva, već povezana krivična djela. Shodno tome, u nedostatku zakona koji bi ropstvo i ropstvo smatrao krivičnim djelom, tvrdnjama podnosioca predstavke nije data težina. Shodno tome, došlo je do povrede člana 4.